« L’Europe ne peut rien contre la fin du disque » : ce que dit vraiment le droit

Upitana od strane igrača nakon objave o kraju proizvodnje PlayStation diskova u siječnju 2028., Europska komisija je odgovorila, a njezin je odgovor postao naslovnica: „Europa ne može ići protiv odluke PlayStationa". Pravno gledano, to je točno. No zaustaviti se na tome znači promašiti bit. Analiza.

Što je točno rečeno

Upitan od strane novinara u Europskom parlamentu u Strasbourgu u srpnju 2026., Michael McGrath, europski povjerenik za demokraciju, pravosuđe, vladavinu prava i zaštitu potrošača, izjavio je:

„Poduzeća su slobodna nuditi igre i usluge na način koji smatraju prikladnim, pod uvjetom da su prava potrošača u potpunosti zaštićena, u skladu s nacionalnim pravom i pravom Unije."

Drugim riječima: Komisija neće intervenirati i neće predložiti zakon kojim bi se Sony (ili bilo koga drugog) obvezalo na održavanje fizičkog formata. Odluka, prema njegovim riječima, spada u „poslovne i ugovorne slobode".

Zašto je, pravno gledano, u pravu

Sloboda poduzetništva temeljno je pravo EU-a. Članak 16. Povelje o temeljnim pravima štiti slobodu poduzetništva, što uključuje izbor proizvoda, formata i distribucijskih kanala. Nametanje proizvođaču obveze da nastavi tiskati diskove predstavljalo bi izravno zadiranje u to pravo, koje bi zahtijevalo čvrstu pravnu osnovu i proporcionalno opravdanje od općeg interesa.
Potrošačko pravo uređuje kako se prodaje, a ne što se proizvodi. Glavni propisi koji se primjenjuju na videoigre (Direktiva 2019/770 o digitalnom sadržaju i digitalnim uslugama, Direktiva 2011/83 o predugovornim informacijama i pravu na odustanak, Direktiva 93/13 o nepoštenim ugovornim odredbama) nameću obveze usklađenosti, transparentnosti i ravnoteže ugovora. Nijedna ne nameće, niti dopušta nametanje, određenog distribucijskog nositelja.
Nijedan trenutno primjenjiv europski propis ne obvezuje proizvođača na održavanje fizičkog formata. Ni DSA (Uredba 2022/2065, koja se odnosi na platforme) ni DMA (Uredba 2022/1925, koja se odnosi na čuvare pristupa) ne primjenjuju se na ovo pitanje. Moguća nova intervencija europskog zakonodavca ostaje zamisliva, no morala bi se temeljiti na pravnoj osnovi Unije, težiti cilju od općeg interesa te poštovati proporcionalnost i slobodu poduzetništva.

Po tom je pitanju stvar dakle jasna: oni koji su se nadali da će Bruxelles „blokirati" odluku Sonyja očekivali su nešto što trenutno europsko pravo jednostavno ne dopušta.

Gdje treba preokrenuti odgovor

Zanimljiv dio McGrathove izjave nije „poduzeća su slobodna". To je uvjet: „pod uvjetom da su prava potrošača u potpunosti zaštićena". Jer upravo je to boljka. Koja prava, konkretno, štite kupca u potpunosti digitalne igre?

Ne kupujete dobro, prihvaćate licencu. Ugovorno pravo pristupa, opozivo i izmjenjivo pod uvjetima (koji se često ne poštuju kako treba) koje određuje zakon, neprenosivo prema trenutnoj sudskoj praksi, kao što podsjeća svaki CLUF koji nitko ne čita.
Preprodaja rabljenih igara zapravo nestaje. Francusko je pravosuđe konačno odbilo preprodaju digitalnih igara (Prizivni sud u Parizu, 21. listopada 2022., potvrđeno od Kasacijskog suda 23. listopada 2024., predmet UFC-Que Choisir protiv Valvea, žalba br. 23-13.738). Dok su postojali diskovi, postojalo je i tržište rabljenih igara, posudbe i prijenosa. Kraj diska gasi to tržište, a da to nijedan zakonodavac nikada nije odlučio: obična industrijska odluka proizvodi učinak koji nijedan zakon nije izglasao. Pogledajte našu potpunu analizu o preprodaji.
Funkcionalno očuvanje nije zajamčeno. Obvezni pravni depozit doista obuhvaća videoigre, uključujući digitalne; njegova se praktična ograničenja odnose na stvarno prikupljanje, poslužiteljske komponente i očuvanje stvarno igrivog iskustva. Kada se trgovina zatvori ili se poslužitelj ugasi, igra može nestati, čak i kad je „kupljena zauvijek".

Drugim riječima: kraj diska je zakonit, ali on prebacuje cijelu težinu vaših prava na digitalni okvir koji je, pak, uglavnom tek u izgradnji. Reći „prava potrošača su zaštićena" u sadašnjem vremenu znači opisati stanje prava koje štiti čin kupnje, a ne ono što igrači podrazumijevaju pod posjedovanjem, posudbom, preprodajom i čuvanjem.

Prava bitka: Digital Fairness Act

Nije slučajno što ova izjava dolazi mjesec dana nakon još jednog propuštenog susreta: 16. lipnja 2026. Komisija je odgovorila na europsku građansku inicijativu Stop Destroying Videogames (gotovo 1,3 milijuna potpisa) odbivši svaki zakonodavni prijedlog, u korist dijaloga s industrijom i kodeksa ponašanja. Naša detaljna analiza dostupna je ovdje.

No dosje nije zatvoren, a upravo taj dio naslovi poput „Europa ne može ništa učiniti" sustavno zaboravljaju:

9. lipnja 2026. oko 45 zastupnika Europskog parlamenta iz svih političkih skupina (EPP, S&D, Renew, Zeleni, Ljevica i nezavisni) pisalo je predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen, potpredsjednici Henni Virkkunen i povjereniku McGrathu tražeći „konkretan zakonodavni prijedlog", upozoravajući da bi izostanak odgovora „poslao katastrofalan signal svim građanima EU-a".
Nakon odbijanja od 16. lipnja, pokret se preusmjerio na izmjenu Digital Fairness Acta, budućeg europskog propisa o digitalnoj pravednosti koji Komisija priprema, kako bi se u njega unijele obveze očuvanja i kraja životnog vijeka igara.

McGrath govori istinu: prema trenutnom pravu, EU ne može spriječiti kraj diska. No pravo nije prirodno stanje, ono se mijenja. Nitko ozbiljno ne traži da se Sony obveže na tiskanje diskova 2028. godine. Ono što je zapravo na kocki jest nešto drugo: da potpuna digitalizacija napokon bude popraćena pravima jednakovrijednima onima koja nam je fizički nositelj davao po defaultu, u duhu „6 jamstava" koje predlaže GamerGen: transparentnost prije kupnje, uređena preprodaja, obveze na kraju životnog vijeka, baštinsko očuvanje.

U međuvremenu, bitka se seli na drugi teren

McGrathova izjava zatvara jedna vrata: ona potrošačkog prava i slobode poduzetništva. No dok ih zatvara, drugi pravni lijekovi napreduju na drugom mjestu, na potpuno drugačijem pravnom terenu koji odgovor Komisije ne obuhvaća: pravo tržišnog natjecanja.

Nizozemska: zaklada Stichting Massaschade & Consument vodi kolektivnu tužbu (kampanja „Fair PlayStation") tražeći oko 457 milijuna dolara odštete u ime 1,7 milijuna nizozemskih korisnika PlayStationa. Važna napomena: ova tužba nije reakcija na objavu, postojala je i prije te cilja na „Sony porez", proviziju od 30 % koja se naplaćuje na sve što se prodaje putem PlayStation Storea; predmet je stigao pred sud krajem lipnja 2026., nekoliko dana prije objave o kraju diska, koja mu je otad postala najbolji argument. Njezina predsjednica, Lucia Melcherts: „Kraj diskova ukida posljednje mjesto na kojem se PlayStation igra još mogla kupiti i preprodati po konkurentnoj cijeni. Bez diska nema više tržišta rabljenih igara ni alternative PlayStation Storeu: od 2028. Sony sam odlučuje o cijeni igre." Dosje navodi primjer igre Demon's Souls, koja je ostala po cijeni od 79,99 € na PlayStation Storeu od 2020., dok je njezina cijena u fizičkim trgovinama brzo pala. Kolektivna tužba istog tipa protiv 30-postotne provizije PlayStation Storea uostalom je u tijeku i u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Meksiko: savezna zastupnica Iraís Reyes i senator Luis Donaldo Colosio najavili su prijavu pred Comisión Nacional Antimonopolio (meksičkim tijelom za tržišno natjecanje) zbog navodnih monopolističkih praksi: traže istragu, obustavu Sonyjeva plana dok istraga traje, te jamstva o preprodaji, posudbi i kolekcionarstvu. Njihova formulacija sažima problem: bez diska, „Sony bi bio i sudac i stranka u svemu: konzola, trgovina, distribucija i cijena". Tome se pridružuju i brige specifične za meksičko tržište: nestanak rabljenih igara i posudbe među prijateljima, te obveza preuzimanja igara od 100 do 150 GB u regijama s nedovoljnom povezanošću.
Brazil: savezna zastupnica Erika Hilton zatražila je pokretanje istrage protiv Sonyja, smatrajući da kraj diska ograničava preprodaju, posudbu i očuvanje te zanemaruje igrače s lošom povezanošću, čime moguće krši Zakonik o zaštiti potrošača. Procon-SP, agencija za zaštitu potrošača u São Paulu, javno je podsjetila Sony da prijelaz na potpunu digitalizaciju mora poštovati prava potrošača, bez obzira kupuju li fizičku ili digitalnu verziju.

To je kut koji naša vlastita analiza gore nije obuhvatila: potrošačko pravo ne štiti format, ali pravo tržišnog natjecanja zanima vladajući položaj i izostanak pritiska na cijene, neovisno o bilo kojem pitanju formata. U ovoj fazi ništa još nije presuđeno, ali ovi pravni lijekovi pokazuju da „Europa ne može ništa učiniti" ne znači „nitko ne može ništa učiniti".

I dok Bruxelles odbija zakonodavno djelovati, Brasília piše zakon

Brazil se ne zaustavlja na istrazi. Savezna zastupnica Jandira Feghali podnijela je zakonski prijedlog PL 3612/2026, izravno nadahnut inicijativom Stop Killing Games i oslonjen na dva postojeća propisa: Zakonik o zaštiti potrošača i Marco Legal dos Games, brazilski okvirni zakon o videoigrama. Njegov sadržaj zavarava sličnošću s onim što su europski igrači tražili od Komisije:

jasna informacija, prije kupnje, kada igra ovisi o stalnoj vezi s poslužiteljima;
minimalno razdoblje podrške od dvije godine nakon izlaska igre u Brazilu;
prethodna obavijest od najmanje 180 dana prije bilo kakvog gašenja poslužitelja, prikazana u igri, u trgovinama, na službenim kanalima i, ako je moguće, e-poštom;
dobrovoljni baštinski depozit igara kod nadležnih institucija;
okvir koji zajednici omogućuje održavanje poslužitelja, bez kršenja autorskog prava.

Riječ je samo o zakonskom prijedlogu, ne o zakonu: može biti izmijenjen, zakopan ili izglasan. No dokazuje ono bitno: ništa ne sprječava parlament da učini upravo ono što Europska komisija za sada odbija predložiti. U zemlji u kojoj, prema istraživanju Pesquisa Game Brasil 2026, oko 82 % stanovništva igra videoigre, politički argument ima težinu.

Presedan koji zabrinjava: Apple, Google i jedinstveni kanal

Paralela s nizozemskom tužbom nije slučajna. Apple i Google bili su tuženi (Epic Games protiv Applea, Epic Games protiv Googlea) upravo zato što su nametnuli svoju trgovinu kao jedina vrata za ulazak na svoju platformu, bez alternative za plaćanje ili distribuciju. Google je izgubio po svim točkama (presuda porote, prosinac 2023.) i naposljetku sklopio nagodbu: Play Store se mora otvoriti trgovinama trećih strana od 22. srpnja 2026., uz provizije ograničene na 20 % (nagodba koja još čeka konačno odobrenje suca, ljeti 2026.). Apple, sa svoje strane, više ne smije naplaćivati proviziju na plaćanja izvršena putem vanjske poveznice, nakon sudske odluke koju je Vrhovni sud SAD-a odbio suspendirati u svibnju 2026. (njegova žalba bit će raspravljena pred njim krajem 2026., a odluka se očekuje tijekom 2027.).

Zajednička točka s PlayStationom: ukidanjem diska, Sony pretvara PlayStation Store u jedini mogući kanal za kupnju igre, potpuno istu situaciju koja je skupo koštala Apple i Google. Digital Markets Act (Uredba 2022/1925), koji je upravo prisilio na otvaranje trgovina ta dva diva u EU-u, danas određuje sedam „čuvara pristupa" (Meta, Alphabet, Amazon, ByteDance, Apple, Booking, Microsoft), no nijednog proizvođača konzola. Politički i industrijski glasovi podigli su se 2026. tražeći da se PlayStation, Xbox, Nintendo i Steam zauzvrat podvrgnu istom režimu.

Ostaje jedna razlika koja je do sada uvelike štitila konzole od ovakvih tužbi: za razliku od pametnog telefona, konzolu se bira prije kupnje igara, što omogućuje tvrdnju da se tržišno natjecanje odvija u trenutku kupnje same konzole, a ne kasnije (i da je zatvoreni ekosustav, često subvencioniran konzolama koje se prodaju s gubitkom, dio modela koji kupac prihvaća). No potpuno digitalno tržište, bez ikakve alternative distribucije nakon kupnje konzole, upravo je teren na kojem je taj argument najranjiviji: to je točno kut koji testiraju nizozemski tužitelji.

Što treba zapamtiti

Da, Sony je u svom pravu: poslovna sloboda zaštićena je člankom 16. Povelje o temeljnim pravima EU-a.
Da, Komisija govori istinu: nijedan europski propis o zaštiti potrošača ne dopušta nametanje distribucijskog formata poduzeću.
No „prava potrošača su u potpunosti zaštićena" opisuje pravo na kupnju, a ne pravo na posjedovanje: preprodaja je pravno mrtva (Kasacijski sud, 2024.), funkcionalno očuvanje nije dovoljno zajamčeno, a licenca ostaje opoziva pod uvjetima koje malo koji CLUF stvarno poštuje.
Već je otvorena druga fronta, izvan područja koje pokriva McGrath: pravo tržišnog natjecanja, testirano u Nizozemskoj (kolektivna tužba „Fair PlayStation", 457 milijuna USD) i u Meksiku (prijava pred antimonopolskim tijelom).
Jedinstveni kanal koji stvara kraj diska podsjeća na obrazac koji je skupo koštao Apple i Google (Epic Games protiv Applea/Googlea): no nijedan proizvođač konzola danas nije određen kao „čuvar pristupa" prema Digital Markets Actu, unatoč pozivima u tom smjeru tijekom 2026.
Brazil pokazuje zakonodavni put: zatražena istraga protiv Sonyja, upozorenje Procon-SP-a, a posebice zakonski prijedlog PL 3612/2026 (transparentnost o ovisnosti o poslužiteljima, minimalna podrška od dvije godine, prethodna obavijest o gašenju od 180 dana, očuvanje), potpuno ono što Komisija za sada odbija predložiti.
Poluga dakle nije zabrana kraja diska: riječ je o tome da se postigne da budući Digital Fairness Act (čiji najavljeni opseg obuhvaća mračne obrasce, dizajn koji izaziva ovisnost i digitalne ugovore, još ne i preprodaju ni očuvanje) uključi digitalna prava koja stvarno zamjenjuju ono što je disk činjenično jamčio. Riječ je o zahtjevu koji treba iznijeti, a ne o stečenom pravu, dok se pravu tržišnog natjecanja prepušta da obavi svoj posao na terenu cijena.

Komisija kaže da ne može spasiti disk. Nitko to od nje zapravo nije ni tražio. Ono što se od nje traži jest da s njim ne dopusti da umru i prava koja je on nosio.

Za čitanje i: PlayStation prestaje s proizvodnjom diskova 2028. · Naša analiza odgovora Komisije na Stop Destroying Videogames · Preprodaja digitalnih igara: zakoni, proturječja i pravni lijekovi

„Europa ne može ništa protiv kraja diska": što zapravo kaže pravo